Piero Manzoni je 1959. godine u jednoj umjetničkoj galeriji prodavao svoj izmet kon­zer­viran u limenci po cijeni zlata. Chris Burden, pak, nastrijelio je svoju ruku i prikovao se na krov Volkswagena 1971., odnosno 1974. godine. Dvojica američkih performera, u odvojenim performansima, općili su sa ženskim leševima. Kako je došlo do toga da se te aktivnosti nazovu umjetnost?

Pitanje koje je prije petnaestak godina postavio Thomas McEvilley u svom lucidnom eseju Art in the Dark ni danas ne prestaje intrigirati. Kraj devedesetih, među ostalim, bit će zapamćen i po obnovljenu zanimanju za umjetničku praksu koju u tom tekstu analizira McEvilley, a koju kritika najčešće svrstava u širok i neprecizan pojam akcionizma (Action Art). Posljednjih su godina brojne tematske izložbe, ali i samostalni nastupi umjetnika u prestižnim galerijama i muzejima, na kazališnim pozornicama, u neformalnim prostorima ili pak u javnom prostoru iznova stavili u središte taj neuhvatljivi, promjenljivi i visokoeksplozivni umjetnički materijal – tijelo umjetnika.